Po predanju, Perko Dajičić-Svorcan doselio se iz sela Korita kod Bileće sa svojom ženom Stanom i četiri poodrasla sina: Živanom (1803-1888), Jovom, Pajkom (1820-1904) i Mićom (1824-1894). Sinovi nisu bili oženjeni. U toj seobi sa Perkom su došla i njegova dva brata, Andrija i Mikan i sestra Spasa. Razlikuju se kazivanja u pogledu prvobitnog smještaja nakon doseljavanja u Semberiju. Perkovi potomci kažu da su se svi Dajčići naselili u Medjaše, te da ih je Ali – beg Fitahić kasnije razmjestio po četiri kilometra medjusobno udaljenosti, u cilju bezbijednosti prilikom ubiranja harača. Andriji (danas familija Andrić) je dao posjed na obradu u Pučilama, Perku u Glogovcu, Mikanu (danas familija Mikanovića) u Modranu, a sestra Spasa se udala za Spasoja (sada velika familija Spasojevića – Spasurića) u Patkovači.

Andrići kažu da su se svi Dajičini sinovi prvo doselili u Pučile i da su zajedno živjeli nekoliko godina do razmještaja na kmetovske posjede begova. Spasojevići tvrde da su prvo svi došli u Patkovaču pa su se kasnije raselili. Za ovu tvrdnju imaju i dokaza, jer je Perkov spomenik dugo vremena bio očuvan na njihovom groblju, a što je tvrdio i Srećko, sin Pilje Perkovića.

Kažu da se u isto vrijeme doselilo 24 porodice iz Korita, pa je vjerovatno i Spasoje od ranije zagledao Spasu Dajičić, koju je uzeo za ženu. Pouzdano se zna da su se i Erići iz Popova zajedno doselili iz Korita. Tamo su se prezivali Jovičići i slavili su istu slavu-Jovanjdan. Bili su u rodbinskim odnosima i dugo su medjusobno zadržali rodbinske odnose.
Vidjeli smo u prethodnom dijelu da se stanovništvo Semberije u prošlosti često seljakalo zbog buna i ratova, pa se u tradiciji najčešće zadržala posljednja etapa boravka. Bilo je, a i danas ima unutrašnjih seljakanja, pri čemu se samo pamti posljednja etapa. Zbog navedenih razloga predanja su često nepouzdana, a svakako i nedovoljna.
Biće zanimljivo analizirati uzroke doseljavanja Perkove porodice u Semberiju. Slušao sam kazivanja koja pominju ubistvo bega, bježanje zbog osvete, bježanje zbog zaštite žene iz običajnog “prava” da beg s njom spava prvu bračnu noć, ali niko ne spominje ekonomske razloge. Zna se da su se stočari od Gacka i Bileće doseljavali na taj način što su se ranije, kao stočari “na prehrani” preko zime, upoznali sa terenom i uspostavili veze za kasnije doseljavanje, o čemu pišu Filipović M. i Slijepčević M.

Pozanato je da je Semberska ravnica bila bogata šumama i pogodna za obradu zemlje i stočarenje. NJeno bogatstvo lijepo je opisao još 1640. godine poznati turski putopisac Evlija Čelebija. On je te godine na proputovanju od Zvornika, preko Bijeljine do Rače zabilježio: “U blizini Bijeljine se nalazi jedan gaj u kome su ogromna stabla, koja se uzdižu do neba. U debelom hladu svakog tog stabla može da se napase 1000 ovaca. To je tako bogato zelenilom i cvijećem kao da je zemlja obložena zehavi-kadifom.

Kasaba se nalazi na vrlo plodnom žitorodnom velikom polju, koje obiluje travom i vodom. Ima 500 kuća sa krovom pokrivenim daskom. Kuće su prizemnice i na sprat. U bašti na hiljade ptičijih melodija koje osvježavaju ljudsku dušu i okrepljuju čovječije zdravlje. Svo im je stanovništvo vrlo čisto i vole da uživaju. To su gostoljubivi ljudi prijatelji stranaca. Većina tih stranaca ne zna za spletke i prevare.”*9)

Sigurno da je prirodno bogatstvo zemljišta u Semberiji bilo izazovno za doseljavanje Perkove porodice. Ali i medjusobni odnosi i škrtost krasa u Koritima uticali su značajnije na seobe Hercegovaca. Iz brojne istorijske gradje i književnih radova doznajemo da je u vrijeme seobe Perkovih sinova u Hercegovini vladalo bezakonje, koje su nametali Hasan-beg Rizvanbegović, muselim (visoki turski činovnik) u Trebinju i Smail-aga Čengić, muselim u Gacku, te Alipaša Stočanin.

Poznato je da su u prvoj polovini XIX vijeka kmetovi bili opterećeni raznim nametima: desetina, trećina, kazanija, svinjarija, veregija (obavezno kulučenje na begovom imanju dan-dva sedmično), bedel (služenje vojske za nekog drugog za novac), mostarina i druge. Prilikom prikupljanja harača (poreza) vršena su razna zlodjela. Bilo je mnogo slučajeva da raja prodaje svoju djecu da bi platila iznudjene obaveze begu i državi. Posebno je raji bilo teško da trpi najodvratnije postupke Rustem-bega, najstarijeg sina Smail-age Čengića. Pamučina je to ovako zabilježio: “Kad bi Rustem-beg čuo da je neka hrišćanska djevojka u Gacku postala navjesta ili se tek vjenčala, žurio bi on na pokazano mjesto i upotrebljavao sve načine samo da s njom provede prvu noć. Tako je on obeščašćivao žene u Pivi, a naročito u Drobnjacima i od njega nije bilo spasa nijednoj djevojci ni ženi.” *10)

Pretežak kmetovski život raje, nedostatak hrane, velike dažbine, zloupotreba žena od strane begova, česte borbe i opšta nesigurnost stanovništva, natjerali su mlade ljude da bježe u hajduke. Ali-paša Rizvanbegović, u cilju sprečavanja hajdučije, naredio je da se uhvaćenim hajducima odsijecaju glave i šalju njemu na kulu u Mostar. NJegova straža bi svaku glavu stavljala na kolac, da bi tako “ukrašavala” tvrdjavu. Svako ko bi donio odsječenu glavu dobio bi srebreno pero za ukrašavanje čalme (platneni ovoj oko fesa ili kape) i popriličnu sumu novca. To je bio razlog da se u to vrijeme organizuje “lov na glave” od strane sposobnih Turaka i hrišćana. U tom odvratnom poslu naročito su se isticali čobani. Oni su i groblja prekopavali da bi mrtvacima sjekli glave za nagradu, o čemu detaljno piše pomenuti Pamučina.

U svom LJetopisu, Čakarilo P. kaže da ta, grozna nedjela nije mogao mirne duše da posmatra crnogorski vladika Petar Petrović NJegoš. On je u više navrata pisao Ali-paši Rizvanbegoviću i molio ga da zaštiti nevinu raju i karavane trgovaca koji su ovim putem išli prema i od Dubrovnika. Kad u tom nastojanju nije uspio, predložio mu je da sa obje strane granice postave pandure (stražare), “koji neće dozvoliti zlim ljudima da vršljaju po ovom kraju u cilju sječe glava.” Zbog nesporazuma medjususjednih pandura došlo je do oružanog sukoba 1. avgusta 1836. godine u kome su poginuli Murat Birčanin i Joko Petrović, Njegošev mlaći brat.*11)

Poslije ovih dogadjaja nastupila su teška vremena za raju na graničnom prostoru prema Crnoj Gori gdje se i selo Korita nalazilo. Turske vlasti sakupljale su vojsku za obračun sa Crnogorcima. Od svake kuće tražili su po jednog vojnika, a ako domaćinstvo nema, moralo je da daje novac, koji se teškom mukom sticao. Zbog neizvršenih obaveza vlasti su popalile sva sela u okolini Bileće, medju kojima i Korita, na dan 11. aprila 1861. godine.

Sačuvano je u dubrovačkom arhivu i pismo fra-Filipa Kunića, od 14. juna 1814. godine, a koje je upućeno Andriji Tarkovatu-Brliću. U tom pismu Kunić saopštava da se iz Hercegovine od 1858. godine iselilo više od 300.000 stanovnika. “Hercegovina cio svijet naseli, a sebe ne raseli.” Mladiće u to doba nisu tjerali u vojsku, već u transport, jer su hercegovački begovi, Sirčići i Čengići dovodili svoje kmetove na svoju zemlju u okolini Bijeljine oko 1845. godine.*12) Tvrdi se da je tako selo Čengić kod Bijeljine dobilo ime po vlasniku zemlje Smail-age Čengića.

Nešto više podataka o uzrocima seobe Hercegovaca u sjeveroistočnu Bosnu dao nam je Milenko S. Filipović u “Prilozima poznavanju sjeveroistočne Bosne”. On misli da su se mnogi doselili u Semberiju zbog krvne osvete ili oskudica. Dolazili su u hranom bogatije krajeve, da bi sebe i stoku prehranili, naročito za vrijeme gladnih godina. A one su zbog suša ili poplava bile česte. Kad bi osjetili nestašicu, oni bi u domu ostavili onoliko čeljadi koliko ima hrane a sa ostalima bi se niz Drinu uputili ka sjeveru. Obično bi organizovali putovanja u jesen, pred berbu kukuruza. U putu bi se raspitivali za svoje, ranije preseljene rodjake, i išli bi k njima. Sa sobom bi vodili dosta konja, pa bi tako, novim domaćinima pomagali u prenosu žita i obradi zemlje. Prilikom obavljanja ovih poljskih poslova, stanovali bi u šumama ili košarama. Nisu oskudijevali za ogrev, jer je šuma bilo u izobilju. U naknadu za obavljene poslove domaćin bi ih hranio i dao im nešto žita da ponesu.

Mnogi bi se sa domaćinom pogodili da krče šume i preko zime. U zamjenu za žitarice Hercegovci su donosili i vino, vunu i sukno, i tako se vršila trampa. Od Blagovijesti, 7. aprila vraćali bi se kućama da prenesu zaradjenu hranu. Oni koji bi pronašli dobro mjesto ostali bi tu, da bi kasnije i ostalu čeljad preveli k sebi. Obično je najstariji sin ostajao u Hercegovini, na ognjištu da pazi na nejač i stare i čuva mjesto, u slučaju nužnog povratka ostale braće.

Ima mišljenja da su se doseljenici često seljakali iz jednog mjesta u drugo u potrazi za boljom zemljom i mladjim krčevinama koje su davale više žita. Takav je bio slučaj i sa Perkovom porodicom, o čemu mi je pričao Ilija Dikin (rodjen 1908.). On dalje kaže da je šumovito zemljište, zvano Kurjakovac, Perkovim sinovima dao da obradjuju kao kmetovi Ali-beg Fidahić, poznati zvornički kapetan. Ali-beg je u to doba imao neprilika zbog veza sa Husein-kapetanom Gradščevićem, koji je ustao protiv sultana i hercegovačkih feudalaca. Zahtijevao je autonomiju Bosne i Hercegovine na čelu sa domaćim vezirom i sigurnost feudalnog posjeda. U borbi protiv sultanove vojske Gradaščević biva poražen, a njegovi istomišljenici protjerani. Zbog toga je iz Zvornika u Bijeljinu protjeran Ali-beg Fidahić, koji tu boravi od 1835. do 1840. godine.*13)
Upravo, za taj period možemo povezati naseljavanje Perkovića u Glogovac