PORODIČNA KUĆA PERKOVE ZADRUGE

SAMO NEKI I NERAZUMNI LJUDI
MOGU DA SMATRAJU DA JE PROŠLOST MRTVA
I NEPROLAZNIM ZIDOM ZAUVIJEK ODVOJENA
OD SADAŠNJOSTI. “
Ivo Andrić

Po predanju, Perkovi sinovi su došli poodrasli, ali neoženjeni u Kurjakovac, da bi sagradili kuću-brvnaru na prvoj krčevini šume ispod samog Brda. Nije poznat pravi razlog zbog koga su se sa te lokacije premjestili u sredinu zaposjednutog zemljišta. Ilija Dikin misli da su imali sporova sa starosjediocima Miljanovićima, oko ishrane stoke žirom. Zato su bili primorani da se premjeste u središte, gdje su bili najveći hrastovi bogati ovom hranom za svinje. U blizini prve lokacije nisu imali vodu za piće i stoku, a na drugoj je u blizini bio stari bunar podzidan kamenom, dubine oko 9 metara.

Da se Perko sa sinovima doselio u pomenutom periodu može se zaključiti i na osnovu podataka da se njegov drugi sin Pajko (1820. – 1904.) oženio 1838. godine Stanom Jugović. Prvo dijete, Vasilija (1839. – 1910.), dobili su nakon godinu dana po vjenčanju. Na osnovu navedenih podataka (borbe Turaka sa Crnogorcima 1836. i odmazdama zbog ubistva Murata Birčanina, te boravka u izgnanstvu zvorničkog kapetana Fidahića u vremenu od 1835. do 1840. kao i Pajkove ženidbe 1838. godine) pobliže se može zaključiti da su se Perkovi u Semberiju doselili oko 1836. godine, a u Glogovac, vjerovatno 1837. godine, ako je tačno da su jedno kraće vrijeme boravili i u Medjašima.

Perkovi sinovi su drugu kuću u Glogovcu gradili “u japiju” od drvenih gredica i pletenog plota oblijepljenog ilovačom. Bila je to tipična semberska kuća koja se gradila u to doba. Imala je dvije sobe i srednji dio s ognjištem, iznad koga je bila umjesto plafona, ljesa za sušenje kukuruza. Ta prostorija je imala dvoja vrata, jedna nasuprot drugih, iz više razloga. Prostorija se brzo provjetravala kad se obadvoja vrata otvore. Isto tako na jedna se moglo i bježati, u slučaju potrebe. Veća soba, od zapada, nije imala poda a nešto manja, s istočne strane, imala je hrastove daske po podu. Plafon izmedju greda bio je popunjen lijepo obradjenim drvenim letvama. Ta prostorija je služila za prijem gostiju o praznicima i slavi-Jovanjdanu. Kuća je porušena 1955. godine. U njoj je živio prapraunuk Perkov, Momir Iljin (1926. – 1962.). Za nju su vezane neobične priče, o čemu će biti govora u poglavlju Zabilješke po kazivanju.

Perkovi sinovi: Živan, Pajko, Jovo i Mićo su dugo živjeli u zadruzi. Razloga za takvu organizaciju porodičnog života ima više. Zadruga je bila upućena na cjelokupnu vlastitu proizvodnju svih potrošnih artikala neophodnih za život: hrana, odjeća, obuća, proizvodi od stoke i dr. Medju njima je vladala podjela u radu. Živan, kao najstariji i fizički najsposobniji bio je zadužen za obradu zemlje, Jovo za krčenje šume, Pajko za čuvanje sitne stoke, koza i ovaca, a Mićo se bavio trgovinom. Žene su u kući obavljale poslove kao “reduše”, odnosno svaka je spremala hranu kad na nju dodje red. Perkovi sinovi su se medjusobno podijelili tek kad su dobili brojne unuke (po kazivanju bake Stoje).

RAZVOJ PERKOVE ZADRUGE

Zemljište u Kurjakovcu, koje je svojim novim kmetovima ustupio na obradu Ali-beg Fidahić oko 1837. godine bilo je svo pod šumom i nenaseljeno. Pričalo se da je Živan Perkov sa Ali-begom obilazio zemljište koje je preuzimao da iskrči i obradjuje. Medja Kurjakovca bila je donekle odredjena potokom Janjice, koji ih je odvajo od Matkovića. Put na jugu ih je odvajao od porodica u Kojčinovcu, a podnožje Brda od starosjedilaca Miljanovića. Sa sjeverne strane bili su Pantići – Krkušići, koji su se doselili sa Krke (Panto i Lazar). Kasnijim otkupom zemljišta prema sjeveru, proširili su imanje do puta Kojčinovac – Modran i na Livade. Ove je Živan kupio zahvaljujući osvojenoj nagradi na jednom vašaru, kada je skokom na ovčiju mješinu pobijedio ostale takmičare.

Da bi dobili što više obradive zemlje za prehranu porodice i ostale kmetovske obaveze toga vremena, prvo su palili šumu, da bi nakon toga krčili (vadili panjeve iz zemnje, u cilju oranja ralom). Ovim poslovima obuhvatili su nešto više zemljišta kraj potoka Janjice i ispod Brda. Zemnjište kraj Janjice nisu dugo vremena mogli da iskrče, nakon paljenja šume, pa je godinama bilo zaraslo u nisko rastinje i trnje, gdje je Pajko čuvao koze. Krupniju stoku su tjerali na ispašu, na Carevinu u Hisetima (Jabanuša), a svinje su hranili, pored ispaše, žirom iz šume u Kurjakovcu i Carevini. Glavni novčani prihodi su bili od prodaje stoke. Za taj posao dugo vremena je bio zadužen najmladji Perkov sin Mićo. Vjerovatno je ta njegova porodična obaveza uticala na njegovu pokretljivost i češće kontakte sa susjedima i u varoši, pa je imenovan za kneza. NJega je na toj dužnosti zamijenio Stevan Jovin, krajem XIX vijeka pa do početka prvog svjetskog rata.

Kneza je birao narod, odnosno njegovi prvaci, a potvrdjivao ga sultan ili vezir svojim dekretom. Grupa manjih sela (xemata) birala su kneza iz uglednih i brojčano jačih porodica. O tome Svetozar Tomić piše: “… biralo selo dobrog čovjeka iz dobre kuće”.*14)

Da je Mićo bio ugledan čovjek ovoga kraja potvrdjuje više činjenica. Uspješno se bavio trgovinom stoke, pa je medju prvima otkupio zemlju od bega. Sagradio je dvije, za to doba velike i lijepe kuće.

O obavezama kneza za vrijeme turske vladavine sačuvala se jasna slika o njegovoj ulozi i stepenu vlasti. Po kazivanju, knez se slobodno kretao i šire od zavičaja. Imao je pravo da nosi oružje, jaše konja i vodi hrta. Bio je oslobodjen svih daxbina. Od naroda je ubirao porez i za sebe zadržavao desetinu. Sudjenja i razni sporovi rješavani su pred Turcima, ali uglavnom onako kako je rekao knez. On je ustvari bio starješina plemena ali bez neke posebne vlasti. Bio je veza izmedju zvanične vlasti i sela koji je svojim ugledom i uticajem stišavao medjusobne sukobe i svadje, najčešće oko medja i kradja. Pozivan je i prilikom diobe porodičnih zadruga. Nije zabilježeno u kom vremenu je Mićo Perkov obavljao dužnost kneza.

U jednoj od njegovih kuća, preko zime su se krštavala novorodjena djeca. To je bila tzv. “stajaća kuća” za prijem gostiju. Medju gostima je često bio prisutan i vladika iz Tavne, koji je pored krštavanja djece, podučavao mladiće osnovama pismenosti.
Iz matične dokumentacije rodjenih doznajemo da je Mićo Perkov iz tri braka imao šestoro djece. Prve dvije žene Kosana i Stana su rano umrle, a treća Jovanka je duže živjela od njega.
Najstariji Perkov sin, Živan (1803 -1888.), po pričanju Ilije Dikina, bio je fizički najsnažniji u poredjenju sa braćom. Pored snage služilo ga je i zdravlje. Sa ženom Jokom (1805 – 1888.) dobio je blizance tek 1845. godine, Petra i Teodora (1845 – 1910.). Od tri unuka Luke, Cvijetina i Pilje imao je 34 praunuka od kojih 19 muških. Vjerovatno zbog brojnosti članova zadruge, Petrov brat Teodor preselio se u varošicu Janju i 1891. oženio Petrović Janjom. Ona potiče iz bogate i nadaleko poznate porodice Petrovića iz Janje. I Cvijetin Petrov (1876 – 1910.) živio je kao domazet u Batru, oženivši 1895. godine Milevu Mitović. Od njih potiču Perkovići u Batru, Bijeljini i Beogradu.
Drugi Perkov sin Pajko (1820 – 1904.) imao je dva sina: Vasilija i Diku, koji su rodili po jedanaestoro djece. Zaga Spasojević, kćerka Iljina, a unuka Vasilijina, pričala je da je njen pradjed Pajko bio invalid u ruku i nogu. Vjerovatno je bio paralizovan (hemiplegija), pa se zbog jednostrane oduzetosti godinama kretao uz pomoć štapa. Iz tih razloga su mu povjeravani lakši poslovi u blizini kuće, kao što je čuvanje koza i ovaca u Kurjakovcu.

Za trećeg Perkova sina Jovu, nema podataka o godini rodjenja. I on je imao dva sina: Stevana i Filipa i 18 unuka. NJegova kćerka Savka udala se za Simu Letića u Balatun.
Postavlja se pitanje zbog čega su Perkovi unuci rodili 73 djece, od kojih je 41 dijete veoma rano umrlo, a većina odmah nakon rodjenja. Prosječno, svaki od 8 Perkovih unuka rodio je po devetoro djece, a po četvoro im je ostalo u životu i svi imaju svoje potomstvo. Zna se da su od jedne Perkove zadruge, diobom formirali četiri, tek kad su im unuci poodrasli. U takvim zadrugama, higijenski uslovi, način ishrane, običaji obrezivanja pupka po rodjenju pomoću srpa, zarazne bolesti, nedostatak ljekara i dr. značajno su uticali na natalitet Perkovića. Navedeni uslovi i nizak stepen znanja doprinijeli su nekontrolisanom radjanju djece. Naredna generacija je radjala u prosjeku po petoro djece, da bi generacije 50-tih godina 20-tog vijeka radjale po dvoje.

DIJELOVI POKUĆSTVA OKO 1900. g

Dijelovi pokućstva i bunari prema crtežu dr Radmile Kajmaković (s manjim izmjenama), Glasnik sveska XXIX, strana 41.

RASPAD PERKOVE ZADRUGE

“ZABORAVITI PRETKE
ZNAČI BITI POTOK BEZ IZVORA,
STABLO BEZ KORJENA. “
Kineska poslovic

Poslije poznatog sukoba na Čukur-česmi 1862. godine nastalo je veliko pomijeranje stanovništva iz Srbije u Bosnu, kada su se u ove krajeve naseljavali muslimani iz Šapca, Užica, Beograda i Sokola. Gradovi su se počeli naglo širiti, a u njima su se razvijali razni zanati. Granica prema Austriji imala je vojno strategijski i ekonomski značaj, naročito zbog trgovine stokom i šljivama. Perkovi sinovi, po dolasku iz Hercegovine, nisu bili vični poljoporivrednim poslovima, pa su zbog toga punu pažnju usmjeravali na stočarstvo. Stočarstvo je bilo razvijenije i zbog toga što je zemlja pripadala begovima, pa su na nju i obaveze bile velike. Za krupnu stoku, koze i ovce, nisu plaćali porez.*15) Takvo stanje se zadržalo sve do dolaska Austrougarske vlasti. Prema jednom popisu iz 1879. godine na 100 stanovnika dolazilo je prosječno 158 grla stoke u ovim krajevima, a u ostalom dijelu Austro-Ugarske, samo 46 grla, što je zabilježio Milenko Filipovć (pomenuto djelo, strana 125.). Prostrani pašnjaci livade u Lugu i hrastove šume omogućili su Perkovićima da u to vrijeme drže i po 180 grla stoke, o čemu mi je pričala baka Stoja. Nekoliko članova Perkove zadruge bilo je u kolibama i staralo se o govedima, konjima i svinjama u Isetima.

Nove austrijske vlasti unose više promjena u način i organizaciju zadružnog života porodice. Ukinuli su trećinu, a povećali porez. Kmetovi počinju da otkupljuju zemlju koju su do tada obradjivali i postaju vlasnici iste. Gradi se put Janja – Bijeljina i drugi. Uveden je kuluk za svaku mušku glavu na izgradnji puteva i škola. Osjeća se neka vrsta napretka, ali je sve to išlo na teret porobljenog stanovništva.

Uspostavljanjem privatnog vlasništva nad zemljom i novih ekonomskih odnosa, stvarani su uslovi za veću diferencijaciju stanovništva i stvaranje imovinskih razlika. U takvim uslovima Perkova zadruga se podijelila na nova četiri domaćinstva ili manje zadruge. U staroj zadružnoj kući ostao je hromi Pajko, a ostala tri brata su izgradila nove kuće i tako formirali, za kraće vrijeme, nove zadruge.

14) Svetozar Tomić: Piva i Pivljani, SEZ-LIX, Beograd, 1949. godine
15) Dr. A. Handžić; Tuzla i njena okolina, Sarajevo, 1975. godine, str. 337